Violeta
Replika koju Slavko Štimac izgovara u filmu Specijalno vaspitanje
`Gde si Violeta kućo stara?`, samo je slučajna podudarnost sa nazivom objekta u kom se nalazite. Naime, vlasnici su želeli da je nazovu `Stara kuća` ili nešto slično, jer jednostavno kuća datira iz 1922.godine.
Tokom radova na adaptaciji, slučajni prolaznik koga nažalost ne možemo da imenujemo, ali u pitanju je stari Beogradjanin, veliki boem, koji je dobar deo svog zivota, izmedju dva rata živeo u Francuskoj, upitao je vlasnike šta se to tu otvara, i kada je čuo, izasao je pred njih očiju punih suza i sa molbom:
"Može li ova vaša kafana deco, da se zove Violeta?".
Kada smo ga upitali zašto, ponudio se da nas odvede u najbližu kafanu na piće i ispriča razloge svoje molbe. Pred sam početak Drugog svetskog rata, u jednom malom bistrou u Nansiju u kojem je sedeo sa svojim prijateljima došla je da radi u šanku Violet Arto, dvadesetogodišnja devojka iz Lunevila. Dugo nam je govorio o njenoj čednosti, o njenom vaspitanju i njenom stidljivom osmehu ,ali kad god je pokušao da govori o njenoj lepoti pravio je duge pauze i gledao u daljinu...
Shvatili smo samo da za svojih 89 godina, kako tvrdi, nije video nista lepše i boji se da kada ode na onaj svet, ni tada neće videti ništa tako lepo osim ako ponovo ne sretne nju. A i tog susreta se boji, kaže zato što je Violet tamo otišla kao mlada bolničarka, pa se plaši da je ne sretne sa nekim mladjim, isto prerano otišlim kao i ona. Ali nema veze, oprostiće joj. Ko bi čekao 62 godine? Nije ni on, kaže.
Oženio se M..... imaju unuke i dva praunuka. Živeli su srećno. Ali nije prošao ni dan, da ne pomisli na Violet, iako je kaže, nije čestito ni poljubio. Samo je držao njene promrzle ruke u svojim rukama jedne zime, jutro pre nego sto je dobrovoljno otišla u ratnu bolnicu...
"Učinite mi to ... Ja nikada nisam uspeo da napravim nešto posvećeno njoj, a ne bi ni mogao od ove moje... Učinite mi to, možda se i vama jednoga dana (ne daj Bože) desi neka takva ljubav zbog koje željno čekate onog čamdžiju da vas prebaci preko reke, a njega nema, pizda mu materina..."
Rastasmo se u suzama, i eto...
U spomen svim velikim, tajnim, javnim, srećnim i nesrećnim ljubavima o kojima nisu pisali veliki pisci, dadosmo joj ime VioletA. Želimo da njena čednost i lepota koja je fascinirala našeg "Kuma", zrači i prenosi se na vas još mnogo, mnogo godina.
`Gde si Violeta kućo stara?`, samo je slučajna podudarnost sa nazivom objekta u kom se nalazite. Naime, vlasnici su želeli da je nazovu `Stara kuća` ili nešto slično, jer jednostavno kuća datira iz 1922.godine.
Tokom radova na adaptaciji, slučajni prolaznik koga nažalost ne možemo da imenujemo, ali u pitanju je stari Beogradjanin, veliki boem, koji je dobar deo svog zivota, izmedju dva rata živeo u Francuskoj, upitao je vlasnike šta se to tu otvara, i kada je čuo, izasao je pred njih očiju punih suza i sa molbom:
"Može li ova vaša kafana deco, da se zove Violeta?".
Kada smo ga upitali zašto, ponudio se da nas odvede u najbližu kafanu na piće i ispriča razloge svoje molbe. Pred sam početak Drugog svetskog rata, u jednom malom bistrou u Nansiju u kojem je sedeo sa svojim prijateljima došla je da radi u šanku Violet Arto, dvadesetogodišnja devojka iz Lunevila. Dugo nam je govorio o njenoj čednosti, o njenom vaspitanju i njenom stidljivom osmehu ,ali kad god je pokušao da govori o njenoj lepoti pravio je duge pauze i gledao u daljinu...
Shvatili smo samo da za svojih 89 godina, kako tvrdi, nije video nista lepše i boji se da kada ode na onaj svet, ni tada neće videti ništa tako lepo osim ako ponovo ne sretne nju. A i tog susreta se boji, kaže zato što je Violet tamo otišla kao mlada bolničarka, pa se plaši da je ne sretne sa nekim mladjim, isto prerano otišlim kao i ona. Ali nema veze, oprostiće joj. Ko bi čekao 62 godine? Nije ni on, kaže.
Oženio se M..... imaju unuke i dva praunuka. Živeli su srećno. Ali nije prošao ni dan, da ne pomisli na Violet, iako je kaže, nije čestito ni poljubio. Samo je držao njene promrzle ruke u svojim rukama jedne zime, jutro pre nego sto je dobrovoljno otišla u ratnu bolnicu...
"Učinite mi to ... Ja nikada nisam uspeo da napravim nešto posvećeno njoj, a ne bi ni mogao od ove moje... Učinite mi to, možda se i vama jednoga dana (ne daj Bože) desi neka takva ljubav zbog koje željno čekate onog čamdžiju da vas prebaci preko reke, a njega nema, pizda mu materina..."
Rastasmo se u suzama, i eto...
U spomen svim velikim, tajnim, javnim, srećnim i nesrećnim ljubavima o kojima nisu pisali veliki pisci, dadosmo joj ime VioletA. Želimo da njena čednost i lepota koja je fascinirala našeg "Kuma", zrači i prenosi se na vas još mnogo, mnogo godina.